utorak, 30.03.2010.
HOT NOVI ALBUM: Gibonni "Toleranca" (recenzija)
Gibonni "Toleranca" (recenzija)
Preslušavanje novog Gibonnijevog albuma naglo je otvorilo bujicu potiskivanih kritika na račun lijepe brojke drugih izvođača ili ukratko, „pipa se iznenada otvorila“.
Priznajem, ne mogu shvatiti kako može prisustvo velebnog/ih sponzora utjecati na autora da napravi istinsko umjetničko djelo, jer kroz praksu to bogme ne vidim. Svaki novi uradak nekog izvođača koji ima maltene neograničene mogućnosti za snimanje materijala, skoro po pravilu ne ispadne bolji od prošlih. Ispadne „bigger then life“ s lagano negativnim predznakom. I traje kratko. Da se proda, proda se. Money makes the world go round. Oh yeah! Gibonni je kratko i jasno postao hodajuća registarska kasa.
Da ne spominjem kako nabijanje sponzora na nos ljubiteljima muzike bode u oči. Naročito onima koji su osjetljivi na razinu iskomercijaliziranosti u nečemu.
Isto tako ne shvaćam čemu nabrajanje svih medijskih pokrovitelja kada lista istih iznosi 90% relevantnog hrvatskog medijskog prostora. Veća fora bi bilo nabrojiti one koji to nisu („nek ljudi vide 'ko nije unutra“).
A najmanje od svega ne shvaćam zašto netko mora snimati album na „stopedeset“ lokacija i studija i sa hrpom suradnika. OK, ako je rezultat versatilna kolekcija vrlo originalnih uradaka. Ne i ako sve pjesme na kraju liče jedna na drugu ili liče na prošle albume, a miksa ih i producira jedan te isti čovjek, pa netko mi netko onda kaže u čemu je kvaka? Jedno je ujednačena produkcija, a drugo je eksperimentiranje koje to nije sa sličnim rezultatima.
Jedan od najsnažnijih rock albuma ikad snimljenih, Nebrasku, Bruce Springsteen je napravio sam u kvazi studiju na 4 kanala. S dobrom idejom i šupa je dovoljna. Poslije ode u miksanje i postprodukciju i pojednostavljeno rečeno, stvar je gotova.
Etablirane zvijezde koje čuče na vrhu bez izgleda da ih netko otamo uskoro skine, u pravilu se previše bave „vrhunskim suradnicima i uvjetima snimanja i tehnologijom“, a premalo idejom. No, ako je sreće, ideja ipak tu i tamo izroni, a uz još malo više sreće nekad i zabljesne kao dijamant.
Na Gibonnijevoj Toleranci našlo se nešto više sreće, hvalabogu. Ili da ne budem baš nepravedna, Gibo je uspio održati pred očima ono usko grlo ideje vodilje i šušura koji je okružuje i uspio da taj šušur ideju baš (sasvim) ne prekrije.
Jako me zanima da li bi to uspio da je imao na raspolaganju određenu satnicu u jedan, najviše dva studija i to na domaćem terenu i s ograničenim brojem suradnika....
Što bi bilo kad bi bilo, ali mogu se kladiti u što god hoćete – napravio bi bolji album. Jer on to može.
Radi prevelike zauzetosti nisam uspjela pročitati niti jednu recenziju ovog albuma mojih kolega i drago mi je da nisam. Nakon prvog preslušavanja Tolerance, došla sam u napast da uredniku vratim CD (ova je recenzija napisana za portal soundguardian) s namjerom da ga da nekom drugom da napiše recenziju, jer sam preslaba na Gibu, toliko mi je drag taj čovjek, a opet, samo sam čangrizava novinarska duša.
Ipak, radi onih par dijamanata, odustala sam. Ako ovo bude najžešća recenzija Gibinog albuma, iskrena je radi ljubavi.
Naslovna Toleranca je hvalevrijedna ideja Gibonnija filantropa, ali se ideja debelo izgubila u nekom stilskom kupusu. Barem je ja tako vidim. Ali, ja ionako nosim naočale.
Žeđam - nema se tu što mnogo reći, uvod do 0:30 sek je fenomenalan, ostalo je vrhunska komercijala s prelijepim tekstom koji ne zvuči tako iskreno kako je možda bio mišljen. I posve je nebitno jel' za nju napravljen najbolji video na svijetu ili ne. Ne ocjenjuje se video nego glazba.
Prvi dijamant leži pod brojem tri, Zamoli me. Iskonski Gibonni na vrhuncu. Točka.
Četvrtu nisam pravo niti registrirala dok nije došlo do 5. Instrumental Mala vesla je malo ugodno iznenađenje. Ne moramo u svakoj pjesmi čuti Gibu kako pjeva da bi mu pjesma bila mrak.
Slavim ove dane što si tu je deja vu sa starih albuma, znači standardno dobra (s engleskim back vokalim po n-ti put).
Da sve ne bude u pop maniri, malo se skrenulo u rock na Opet si Bogu drag, ali s takvom klišeiziranom pjesmom da bi bilo očekivanije da ju je potpisao talentirani Zoran Mišić, rock novopridošlica, a ne Gibo. Skroz nepotrebno. Kad stavljaš jedini rock broj na album, onda taj mora biti mračan, „da ubija“, a ne tipski.
Vrata moje sestre je prekrasna laganica kojoj je muzika (ne)bitnija pratnja, a tekst briljant.
Čemu se nadaš, srce moje? je mogla biti velika poput Činim pravu stvar, ali lagano nervira Mayin dio. Ne nervira Maya, jer su njene dionice uvijek prekrasne i nezaobilazne, nervira taj hiper kliše koji Gibo stalno isfurava „jak hrvatski tekst i English second/back vocal“. Postaje dosadno. Neka za promjenu i Gibo pjeva sve na engleskom. Pa sigurno netko zna napisati ovako jak tekst i na engleskom. Ako nema tko, ja ću. Ili nek' Maya nauči hrvatski i opet će bit svježija ideja i daleko jača stvar.
Dijamant br. 3 je Toleranca (drugo čitanje). Predobra i hrabra odluka da se stave dva instrumentala na album.
Suma sumarum, na albumu su maltene najbolje stvari instrumentali. Khm...
I dalje žeđam za onom kvalitetom, iskričavošću i lucidnošću s "Judi, zviri i beštimje"...
I na kraju jedan photo shooting s prošle turneje, rezultirao je ovim jumbo plakatom s mojom fotografijom. Ja bi trebala biti zadnja koja će izreći ikakvu kritiku na račun nekog Gibonnijevog albuma.
Ali to nije stvarno.
01. Toleranca
02. Žeđam
03. Zamoli me (možda ti je ispod časti)
04. Vesla na vodi
05. Mala vesla
06. Slavim ove dane
07. Vrata do nas
08. Opet si Bogu drag
09. Vrata moje sestre
10. Čemu se nadaš, srce moje?
11. Toleranca (drugo čitanje)
Legenda: 
- mrak mrakova, 
- a dobar je nema šta, - tu ima svega al je uglavnom dobro, 
- ne znam jel bi plakao ili pobjego, 
- i pakao je bolji od ovoga albuma
nedjelja, 21.03.2010.
RAMMSTEIN: Bilo je vatreno u svakom pogledu
Arena, Zagreb - 18.3.
video by me, of kors
Za popriličan broj ljudi, uključujući mene, Rammstein je priredio posve neočekivani spektakl koji nije viđen tamo još od najboljih dana cirkusa Moira Orfei. Da se razumijemo, cirkus je nekada bio vrhunska zabava i vrhunska predstava isto tako vrhunskih majstora. Koncert Rammsteina je bio upravo to.
Dakako u pozitivnom smislu.
Svaki pametan izvođač nakon svoja dva albuma već zna da li spada u ladicu "Arta", "Komercijale" ili "Zemlje Nedođije", pa ako je još malo pametan zna kako krenuti dalje. U Rammsteina je bilo jasno nakon prvih par (odličnih) albuma da nisu niti novi Laibach (niti su to vjerojatno sami željeli postati iako su bili pod njihovim utjecajem, opskurni art kult Laibacha ne donosi pare). Znam da će fanovi Rammsteina popizditi ali, nijedan pravi artista ne promovira novi album porno uratkom. Ali nisu niti trula komercijala, a bili su predobri za Nedođiju. Pa je trebalo smisliti kako biti dovoljno komercijalan s nekomercijalnim stilom muzike.
I naravno vidjeti gdje leže pare: u live nastupima.
Pa su tako osmislili koncertne spektakle i zasigurno spadaju u najjače live izvođače današnjice. Najjače u smislu showa naravno.
Ovo je bio koncert koji ste vjerojatno propustilil a niste trebali. Ako su tamo bili Slaven Bilić, Tony Cetinski i Janica Kostelić (nisam je vidjela, ali rekoše da je bila). Sad znate za idući put. Ako vam smeta baražna paljba teškog industrijskog rocka porijeklom iz bivše Istočne Njemačke, onda si ponesite čepiće za uši, kao što sam ja začepila uši ali ne na Rammstein nego na predgrupu norveški Combichrist koje je bila preglasna i za moje bubnjiće koji podnose i maltretiranje uha uz sami zvučnik. Svaka čast Combichristu ali nakon par stvari postanu ubitačno dosadni i kao što rekoh toliko su preglasni da to liči na tucanje kamena Hilticom.
Da se vratimo na Rammstein. Arena je skupila oko 12.000 raznolikih duša iako bi čovjek očekivao da će se Arenom prešetavati samo crnjaci, metalci i skinheadovci (i neonacisti), tu je bilo zaista svega najneočekivanije ekipe i čisto nisi imao dojam da moraš imati bokser u džepu za svaki slučaj.
Da ne ispadnem jako pametna, svoj sam photo pass velikodušno prepustila frendu bloggeru Sadistico Shyu koji je zadnje vrijeme poprilično lijen za postanje pa ne znam kada ćete vidjeti njegove fotke. Ali, pravi fotograf nikada ne spava, pa tako ni ja nisam mogla samo lijeno sjediti u loži i cuclati pivo od 20 kn (domaći brend da ne bi mislili), što je vidljivo iz videa na početku koji je namlatio do sada preko 12.000 viewa.
Nakon uvodne "Rammstein" na kojoj još nisam imala crve, došlo je na red nekoliko stvari s novog albuma "Liebe ist fur alle da" , crv je proradio i rezultati su ispod ovog teksta.
Show je bio spoj jebene pirotehnike, fenomenalno konstruiranog stagea i definitivno samog perfomansa benda. Prije koncerta sam išla izbrojiti kamione koji su stage dovezili i nabrojila sam ih oko 20-tak šlepera i mislim da to nije bilo sve.
Odsvirali su u regularnom dijelu u oko sat vremena par najjačih stvari: "Du riechts so gut", "Links 2-3-4", "Feuer Frei".... a minutu prije "Du hast" mi je palo na pamet da snimim video makar nisam znala da ću naletjeti baš na nju. Na kraju još i aktualna "Pussy" (kako originalan naziv pjesme :p).
Prije bisa smo bili upozoreni od organizatora da se smanji pritisak na prve redove (ja mislim da je ekipa tamo umirala od vrućine i nagnječenosti) inače će se koncert prekinuti. Bilo bi zaista koma da je netko nastradao na hm...potpuno "nevinom" koncertu. Ako ne računate da je vatra rigala s pozornice na sve strane.
U bisu smo pojačali već ionako fenomenalnu atomosferu prvo s "Sonne" pa s "Ich will" na kojoj su se Combichristovci pridružili Rammsteinu na stageu a jedan je od bubnjara zaplovio gumenim čamcem u publiku s hrvatskom zastavom (što inače čini Rammsteinov basista Oliver "Ollie" Riedel), na kraju je uz "Engel" pjevač Till Lindemann došao s gigantskim krilima na leđima od nekih dva i kusur metra po komadu i kada je razvio krila ona su počela rigati, dakako vatru.
Činilo se da su Rammsteinovci iskreno oduševljeni prijemom publike, jer iako su minimalno komunicirali s publikom, ono malo što jesu bilo je nekako dovoljno da dobijemo dojam da im je super u Zagrebu. Na kraju nakon sat i 40 mi su se svih 6 članova benda zahvalili publici pokleknuvši i to je, meni barem, najjača komunikacija što postoji. Nekad malo riječi znači više.
Heil Rammstein! Ihr seid wunderbar!
nedjelja, 07.03.2010.
SPANDAU BALLET - Nostalgija uz još uvijek odlične stvari
Dom Sportova, Zagreb - 27.2.
Znam da kasnim ali blog editor baš nije radio skoro cijeli tjedan, ali nekako mi se čini da Spandau Ballet dečkima dugujem ovaj post, što radi par dobrih fotaka koje sam usnimila što radi čiste protuteže nekim kolegama koji su bend i koncert totalno ispljuvali što je više nego smiješno.
Spandau Ballet su vlasnici jednog od najboljih koncerata kojima sam pristustvovala u životu - oni koji su bili na koncertima Depeche Modea 2006. ili Musea u Zagrebu 2007. da dalje ne nabrajam - to je bio takav koncert - koji pamtiš dugi niz godina. To su nam Spandau priredili prije 20 godina.
Ovaj koncert prije dva tjedna posve je bio na njihovoj izvođačkoj razini onoga prije, rekla bih čak da su bili mnogo jači od Depechea 14.2. Druga je stvar da li Spandau imaju išta od karijere i novih stvari, naravno da nemaju i bez daljnjega to jest bio nostalgičarski koncert.
S tom razlikom da većina tih pjesama mogu i danas proći bez po muke na top listama ako bi se nanovo izdale. A to znači mnogo.
Kretenski komentari tipa "sladunjavi glam pop" "ljigavi šminkeraj 80-tih" i slično samo je odlika neupućenih (u glazbu) komentatora događaja koji imaju veze sa svim ostalim osim sa glazbom.
Da be bi mislili da sam neki fan Spandau Balleta. Tada sam se furala na Dire Straitse, Brucea Springsteena, Patti Smith, U2 i kojekakve bluesere eto koliko sam bila blizu ovim ljigavim šminkerima. Na onaj koncert me je doslovce odvukla frendica pod prisilom "nismo više frendice ako ne odeš" i koja mi je kartu za koncert kupila umjesto rođendanskog poklona. Tada sam spustila nos jer sam htjela bolji rođendanski poklon.
No, doma sam se vratila poput pravog fana iako to zapravo niti tada nisam postala. Eto koliko je bitno dal je netko ljigavi šminker ili ima dobru muziku.
Spandau su oduvijek bili vrsni multiinstrumentalisti i posebno mi je drago bilo ponovo sve njih zajedno u istom sastavu vidjeti u totalno dobroj formi, naročito saksofonistu i perkusionistu Stevea Normana koji sa svojih 49 izgleda nevjerojatno (bolje) nego prije 20 godina.
Što se ne može reći za pjevača Tonya Hadleya koji je važio za fakat zgodnog komada a danas je ....
A vezano uz Tonyev izgled buhtlice, jedna mala smiješna crtica:
negdje u studenom kada su objavili turneju i adekvatno tome morali smisliti neki materijal kako bi dobili dovoljno prostora u medijima, autorski mozak benda (i slino antipatični) Gary Kemp je pompozno izjavljivao (misleći na svu silu britanskih megazvijezda) da će oni "sve njih pojesti za doručak" kada krenu na turneju, a ugledni "Q" magazin nije mogao odoljeti pa se našalio napisavši ispod slike gdje Tony izgleda daleko deblje nego štolije bio u Zagrebu: "Tony je to već učinio."
