subota, 28.11.2009.
Backstreet Boys - nisu više boysi, ali su još uvijek super
Backstreet Boys, Arena Zagreb - 27.11.
Nisu baš neki dobri komentari napisani nakon koncerta po medijima, no to je uglavnom zato što izvještaje pišu ljudi koji:
a) nemaju pojma o čem pišu
b) idu nešto odgledati zato što im je posao a to ne vole
c) idu s predrasudama neke vrste
I sad bilo je logično za očekivati da će se pocjenjivački napisati nešto o nekada planetarno popularnom boy bendu (bljek je li?) jer da ih netko ishvali, bože nedaj, tko će ih ozbiljno shvaćati.
A i ta priča da su jedva napunili trećinu Arene – pa ako su napunili 6000-7000 (a jesu) što to dođavala nije dovoljno? Drugo je što oni nisu niti trebali nastupati u Areni. To je ona priča jel čaša napola prazna ili napola puna – večeras će Pet Shop Boysi vjerojatno imati punu Cibonu, pa će pametrnjakovići izvještaći dnevnih portala pisati kako je bilo na koncertu totalna gužva, a bit će manje ljudi nego na Becksićima.
Shvatili ste my point zar ne?
E pa drago čiteljstvo, nit su Becksići ocvali, dapače zajedno izgledaju bolje neg Beyonce, nit jedva plešu, ajmo realno pa nemaju oni 60 godina neg nekih 35, s 35 možeš plesat još ko lud, niti slabo pjevaju, pjevaju ko violine. Ne mogu doduše garantirati koliko je toga bilo na koncertu ispjevano s matrice, ali prve tri stvari na kojima sam ih motrila izbliza, bih rekla da je nisu uopće imali. Niti je show bio jadan, dapače bio je točno onakav kakv je trebao biti, niti više niti manje. To što Beyonce trebaju štrikovi da leti po zraku i uletava u publiku, e pa.
Najsmiješniji komentar koji sam pročitala je bio da „više nemaju snage za nabijen koncert jer su radili nekoliko pauzi i presvlačili se, a u pauzama vrtili neke filmiće“.
Koja idiotarija, pa kak ćeš se presvuć ako ne napraviš pauzu? Koliko se sjećam i Beyonce se presvlačila nekoliko puta pa joj nitko nije prigovorio da se “odmarala“. Ako se radi o presvlačenju, pa to je tip izvođača kojima je pod obavezno presvlačenje nekoliko puta i oni su to radili i kad su imali 18, a filmići su bili kreativniji dio večeri, svaki je predstavio jednog člana (sad ih ima samo 4, Kevin je napustio Becksiće prije par godina) tako što je bio umontiran u insert filma, pa smo tako gledali Howiea u „Fast and Furious“ (ha ha kako indikativno!), A.J. u „Fight Clubu“, Briana u „Enchanted“ a Nicka u „Matrixu“, pa ako mogu primjetiti odličan izbor filmova.
Bez obzira koliko Becksići nisu više na tronu, niti je novi album na razini kojoj bi trebao realno biti (jer ipak su oni uz Take That apsolutno naj pop-dance boy bend ikada), pjesme koje su ih obilježile naravno da su doživjele ovacije, no te iste pjesme zvuče i danas kao da su tek izašle ispod „peke“, te su pjesme apsolutno vječne koliko god to sad netko omalovažavao, jer to nije u pitanju Paul McCartney nego boy bend.
"Quit Playing Games With My Heart", "As Long As You Love Me", "The Call", "I Want It That Way"...a za „Everybody“ i dan danas mislim da je to jedna od najboljih power-dance stvari ikad napravljenih, ako ništa i dan danas zvuči nevjerojatno snažno.
Nevjerojanto snažno su zvučale i ženske glasnice na koncertu koje su vriskale još na pojavi Bojana Jambrošića kao „predgurpi“, ali vriskove koje smo doživjeli kada su Becksići izašli na pozornicu nisam u životu čula. Ono, nisam znala da vriska može biti tako glasna. Para uši toliko da misliš da ti para i tijelo vjerujte mi :-).
Da su Becksići došli do nas u naponu svoje slave, ovaj bi se koncert proglasio izvrsnim koncertom i svi bi bili puni hvalospjeva.
Osim toga, mene je koncert vratio u mlađe dane tulumarenja po partyima i dance klubovima, gdje je BSB ekipa bila zakon.
Jedino mi je zvuk na koncertu bio poprilično jadan i šupljiikav ali to je bilo radi polupune dvorane i tu se nije moglo puno učiniti, tako da pjesme nisu zvučale onako snažno kako su bile izvedene (a to znam zato što prve tri čula u svom sjaju).
subota, 21.11.2009.
Dičnih li nam predsjedničkih kandidata koji dolaze u goste zna se kome
Nisam nešto sklona politiziranju niti mi je politika fokus u životu. Pardon, jest i to barem 30% moga života, jer u ovoj državi ne možeš niti prdnuti a da se ne baviš politikom.
Jer ti politika kod nas ne da živjeti ako se ne baviš s njom.
I najprije uopće nisam vjerovala kada mi je većina prijatelja u drugim zemljama (ne naši iseljenici dakako) rekla da se uopće ne bave politikom i da nemaju baš nekog pojma tko im je ministar ovaj ili onaj. Jer je politika u normalnim (naglasak na normalnim) država u funkciji kvalitetnog vođenja neke države, a ne država u funkciji da se politika ima s čim igrati.
U tom kontekstu gledah ja TV večeras (što je netipično za mene) i u nedostatku dobrih spotova na VH1 i zanimljivog dokumentarca na National Geographic, okrenuh Otvoreno i jao meni, evo opet nje.
I to na dan prosvjeda ono malo hrabrih novinara koji nekako plivaju (pa se povremeno utapaju) HRT-om koju svi plaćamo iako ne znam zašto jer ničemu ne služi.
Ono gledaš je i ne možeš vjerovati koliko se grčevito drži svoje pozicije, toliko da je Branimira Bilića smjestila uza sebe, kako joj se ne bi desilo da joj neki od predsjedničkih kandidata ne dođe u "Precjedničko sučeljavanje", odnosno da im da legitimitet da ako zagusti nisu došli "njoj" nego i Biliću pa sad eto to ih opravdava.
Ne mislim da nisu trebali doći, nego ih može biti sram da oni koji hoće biti naši Predsjednici nisu ničim spomenuli niti naznačili radi čega su danas bili prosvjedi. Znamo radi čega nisu, radi "ne talasaj".
OK, dvojica jesu. Jurčević je jedino o HRT u rukavicama uvijeno i oprezno izrekao da treba na HRT-u napraviti izmjene, ali ne radi toga što se radi s novinarima nego radi toga što se ne daje jednaki promotivni prostor svakom kandidatu. Inače je imao svašta nešto za reći o svemu. Kajin je rekao da bi trebalo napraviti čistku na HRT tek nakon što bi prvo pozatvarao "pola Hrvatske", dakle on "bi ali da mu ne uđe" (komentirao HRT ali tako da nije jasan radi čega). Ostali su šutili kao guzice, i to dvoje od mojih favorita. Bogme više mi nisu favoriti.
To je 10 patuljaka, Snjeguljice nema, ima zato zle kraljice, pa ovo i nije prava priča o Snjeguljici. To njih 10 možda sanjaju da su Snjeguljice, nadam se samo da je i hrvatska javnost to večeras shvatila inače jao nama. A zla kraljica ionako zna da je zla, ali svakom zlu dođe kraj.
No znamo da nema 10 nego 12 predsjedničkih kandidata. A gdje su preostala dvojica? Možemo li vjerovati da su HDZ-ov kandidat i nezavisni biznismen odbili doći u goste Hlo (jel vi možete vjerovati da je ta žena nekad bila perjanica Radia 101?? Bog bi se okrenuo u grobu da već davno nije uskrsnuo i da sve ovo ne vidi odozgora), ali to so upakirali u "neodgodive obaveze"? Iako ni zeru ne vjerujem da ih vode tako moralni razlozi - ako je to bio pravi razlog nedolaska onda su jebeno hrabri muževi - kao zečevi, a da nam takva hrabrost odlikuje trećeg hrvatskog Predsjednika?
Pa hajde recite onda: ne dolazim na HRT radi toga i toga!!
Je a kako će onda pobijediti ako ih HRT bude ignorirao? Ko' da i bi.
Ako to nisu bili razlozi za nedolazak u emisiju, onda su prokleto bahati obojica. Žele biti predsjednici građana Hrvatske a nemaju toliko obraza da joj se obrate i pofajtaju ako treba s drugima. Možete onda misliti kako će se onda pofajtati za Hrvatsku u iole važnijim stvarima. Mikšić misli da ako je u Americi onda je to malo jači razlog od Hebrangovog "predizbornog skupa".
I sad se ja na kraju bacim u političke diskusije umjesto da dignem na blog report s Massive Attacka ili Erosa Ramazzottija, ali ako vam ja krenem pričati o politici onda znači da je vrag odnio šalu. Novinarka sam ali sam radi ovakvih svinjarija (slično kakve se sada dešavaju na HRT) i prešla u druge profesionalne vode jednom vrlo davno i nikad se nisam vratila (moje sadašnje novinarstvo vezano je isključivo uz muziku) i nikada neću.
No podržavam sve koji jesu tu i koji se bore. Pa makar i blog postom.
Potpisujem skoro sve što je Tomislav Klauški napisao u svom komentaru na www.index.hr: "Koga je briga za cenzuru".
Molim vas, recite mi da vas još ima takvih.
srijeda, 18.11.2009.
Simple Minds u Splitu - PREDOBRO!
Simple Minds @ Spaladium Arena, Split, 13.11.
Eh, moraš stvarno vjerovat da će biti koncert dobar toliko da potegneš 400 i kusur km puta dva i to u konkurenciji još dobrih koncerata na isti dan.
Kako sam u zaostatku radi "Foto Gerile" sa svim i svačim pa tako i objavljivanjem koncerata i novih recenzija albuma, tako nisam rekla da im je album „Graffiti Soul" stvarno jedan od boljih albuma izdanih ove godine u svijetu. I još imaš neki filing da moraš "bit doli".
Skeptici su misili da će ono bit 3 soma ljudi u vrh glave - e pa skeptici, Simple Mindsi su napunili Spaladium u broju daleko većem, i preko 7000 posjetitelja. Ma znamo mi da je Split gladan velikih koncerata, ali publika nije bila baš kazališna. Jer, cijela jer dvorana manje više bila na nogama uz njihove najveće hitove i da je i nakon 2 sata (što je bilo najavljivano kao puna dužina koncerta s bisom), koncert još debelo trajao.
Ili kako sam ja tipkala SMS svom „šoferu" koji me je čekao van dvorane: „Još ćeš se načekat, ovo nije gotovo, publika im ne da otić."
Nekadašnji kompići u karijeri, Simple Mindsi su davno izgubili komercijalnu bitku s U2, no nisu i onu možda najbitniju: nisu izgubili srce, energiju, volju, žar, žestinu ...
Dapače imaju to sve u većim količinama nego su je (žalibože što moram to ja, U2 fan reći) prikazali U2-jevci u Zagrebu
Više je Jim Kerr skakao od prve „Sanctify yourself" do treće kultne „Waterfront" i oznojio se komunicirajući s publikom nego Bono na cijelom koncertu i to usred ljeta.
Jest da je malo i podlazio publici s Hajdukovim šalom, ali Škoti vole hrvatski i „fuzbal" općenito, a najviše vole što je Hrvatska tukla Engleze usred Londona onomad, pa im to nije za zamjerit.
Publika je dobro prihvatila pjesme s novog albuma koje su predstavili publici (posebno su moćne bile „Moscow Undergorund" i „Stars Will Lead the Way") - ali što jest jest - zborno pjevanje je krenulo najprije s "Someone Somewhere in Summertime" i to ne samo zato što je Kerru glas poprilično pucao (pa i takav je dobro zvučao za nevjerovati!) pa je publiku zamolio za pomoć - koncert je naime skoro odgođen radi gripe koja je sklepala većinu članova benda (Kerra i Charlie Burchilla naročito), no oni ga nisu htjeli odgoditi. I dobro su učinili.
Bilo je evidentno da uživaju ko pajceki u koncertu i reakcijama publike, smijali su se od uha do uha, gripozni ili ne, a euforija koja je nastala krajem regularnog dijela koncerta na „Don't you" (se razme!) je zaista bila vrhunska.
Moram spomenuti i to da su nakon dugo vremena izveli opet „Once upon a time", ali i jedan minus a to je da je zvuk bio na granici lošeg, no da čak niti to nije umanjilo efekt. Onda pretpostavljajte kako je bilo. Koncert je završio na oko sat i 40 i najprije se činilo da ipak neće potrajati 2 sata jer se Kerr glasom već totalno mučio, no bis koji je počeo s „Alive and kicking" zvučao je ponovo tako žestoko da je koncert opet krenuo strmo uzlaznom putanjom.
„Belfast Child" je bio prekrasan emotivan moment koncerta, a zadnja „Gloria" je trajala i trajala i trajala.... Kako sam bila u prvim borbenim redovima i to na gelnderu dakle na dva metra od Burchilla i Kerra, koji je usput budi rečeno non-stop bio uz fanove iz prvog reda, bilo je posve jasno vidljivo da ih publika nosi do nebesa. Ili kako je to Kerr lijepo rekao: „Nama se jednostavno ne ide s pozornice".
I tako su odvaliti 2 sata i 15 minuta neplaniranih, i to je ono što će ih za svagda razlikovati od U2. Ili da završim uz zafrkanciju koja je ranih devedesetih dugo bila aktualna (dok se U2 nije odvojio nebu pod oblake) - odzdravno/pozdravna izmjena rečenica među ljudima (vani uglavnom):
„ .....Have a nice day/ good time"
"U2"
„Simple Minds" (smijeh).
Jedan od naj koncerata godine u nas. Stoposto.
