petak, 28.04.2006.
Titovi nogometaši
Imala je nepunih 14 godina, dugu plavu kosu i neprilagođenog oca zadojenog nogometom. Iako su živjeli u Zagrebu, navijalo se za Hajduka. Otac je naravno bio Dalmatinac a krv nije voda.
U kući se pričalo malo purgerski, malo dalmatinski.
Sina nije previše šljivio, mali je bio premiran, ali se znao inatiti kao nitko, nije ga zanimao sport, a najmanje nogomet. I previše je ličio na majku, koja je bila drugi svijet.
Ali otac je ionako više volio žene.
Mala je bila cukar, a što je bilo najvažnije s lakoćom ju je zarazio nogometom. Sva sreća pa je u prvoj postavi bilo par zgodnih momaka. Naročito su joj se svidila dva brata blizanca i onaj visoki s dugom crnom kosom.
Njega je najviše veselilo kada bi se mala sva omotala s Hajdukovim amblemima, od glave do pete, a znala je o nogometu skoro više od njega. Konačno je imao s nekim o nečemu razgovarati u svojoj nezanimljivoj obitelji.
Mala je usto bila za svoje godina prava cura i djelovala je dosta starije, a on je kao samodopadan muškarac srednjih godina uživao kad bi skupa krenuli đir po Splitu, točno je vidio da mu prolaznici zavide na društvu.
Nagovoriti je da idu zajedno na neku tekmu, bilo je prilično lako. Mediteranske igre su upravo završile i odvesti malu na velebni Poljudski stadion bio je doživljaj.
Prvomajski praznici bili su upravo stvoreni za te višednevne posjete na more. Uz malo sreće s vremenom, mogli su obaviti sve: obići stadion, odgledati neku uglavnom važnu tekmu i kasnije do besvijesti raspravljati o njoj, okupati se, osunčati i obići bezbrojnu rodbinu, a da sve završi zadovoljavajuće za njega - zakuhati pokoju pizdariju među braćom i sestrama i onda zbrisati natrag za Zagreb i dalje u svijet na teren.
Te 1980. godine naročito je dobro padao 1. maj. Poklopila se velika tekma, derbi, između Hajduka i Crvene Zvezde (nekad su bili braća Srbi, ali sad ih mrzi, ima knjižicu HSP-a) i tako su njih dvoje krenuli Marjan expressom u Split.
Bila je topla majska večer. Poljud je bio krcat ljudima. Kasnije su rekli da je bilo 50.000 gledatelja.
Utakmica je bila žestoka, napetost derbija se mogla omirisati u zraku, a uzbuđenje navijanja je doseglo vrhunac.
Mangupi su izazivali miliciju koja je samo čekala da nekog izmlati. No partijske batine nitko nije htio.
Kada se sve zbroji, bila je to velika nogometna večer.
Kad je pao prvi gol za Hajduk, stadion je provrio, nastala je ludnica. Novi reflektori su se upalili, stadion je zasjao kao baklja i čekalo se da spiker objavi strijelca.
Čekalo se, čekalo, a sa razglasa se nije oglasilo ništa nekoliko minuta. Zatim su se reflektori se ugasili, a onda je spiker mrtvačkim glasom objavio:
„Umro je drug Tito".
Otac je dugo godina kasnije jednom ispričao kako mu je srce skoro stalo od šoka. I kako je zatim zaplakao kao mala beba, zajedno s 99% prisutnih gledatelja na stadionu. I kako je teško tih dana podnio Titovu smrt.
Umro je naš Tito, naš vođa.
A nije čak ni bio u Partiji.
Mala je nakon nekoliko tjedana u školi napisala cmizdravu ali netipičnu i nepropisnu pričicu o tome kako je umro drug Tito i kako je jedan od braće blizanaca nogometaša kleknuo na teren i plakao. (Ta je slika kasnije obišla svijet, prepričavalo se kasnije.)
Priča je prošla u državno školsko natjecanje, ali nije dobila nagradu jer se u njoj Tito nije veličao.
Mnogo godina kasnije mala je postala velika i jednom je nekome ispričala kako je te večeri bila šokirana ne zato što je drug Tito umro, nego zato što je većina od tih 50.000 žestokih galamđija napustilo stadion u tišini takvoj da se mogao čuti let muhe, i kako nitko ništa nije progovorio barem pola sata.
I kako je gledala sve te ljude oko sebe i mislila si:
„What the fuck?" (tada se furala na engleski).
Ali se bogami nije usudila izreći.
© travanj, 2006
4. svibnja 1980.
Vijest s Iskon portala.
nedjelja, 23.04.2006.
hypnotised courtesy by Simple Minds
Krenulo me s fotografijama ove godine. Krenulo nas i s koncertima.
Jedva smo se oporavili od frenetičnosti live Depeche Moda, a onda su nas (one koji se nisu istrošili ili one koji su imali dobar nos da će se slično ponoviti) hipnotizirali Simple Minds.
Dvorana D. Petrovića, 9.4.2006.
Neki je (potpisujem i stojim iza toga) bezvezni kritičar (čini mi se iz Jutranjeg lista), napisao da Simple Mindsi nemaju jak album zadnjih 20 godina...no comment.
Čovjek je vjerovatno proveo zadnjih 20 godina na Marsu, tragajući za kisikom.
Nek mi se slobodno javi da to raspravimo.
Neka vam naslov ovog posta bude sve što ću vam reći o koncertu. I gledajte slike.
I jedna anegdotica za kraj.
U vrijeme kada su se Simple Mindsi i U2 tukli za primat na rock sceni, uobičajena fora i cool finish line pozdrav na rastanku u Britaniji bio je:
"... ok, have a good day. Bye."
"... yep! U2."
"Simple Minds."
"Bye."
Enjoy.
srijeda, 19.04.2006.
intermezzo superbly by Depeche Mode
Dom Sportova, 22.3.2006.
10.000 duša gladnih vrhunske muzike. I dobili smo je. Vrhunski doživljaj. Od prve do zadnje pjesme svi na nogama.
Za nas gladne dobre fotografije pak, imali smo šipak od kvalitetnog slikanja, ali da se nešto izvesti i s malim prćem od kompakt fotoaparata i iz najudaljenijeg kuta dvorane ....da se.
Slike smo zajedno napravile my partner in crime Ipanema i ja (pola ona pola ja).
Enjoy.
nedjelja, 09.04.2006.
Mad Max i srebrno drvo
I tako se približavamo zadnjem dijelu moga proputovanja kroz Australiju.
S paklenih ljetnih temperatura i rudnika opala krenusmo u "svježije krajeve" u kojima je temperatura manje-više do max. 40 Celzijuzovih :)
Cilj je bio mega-grad za ovo područje, Broken Hill (cca. 12.000 duša), do kojeg smo trebali prevaliti nekih 250 km sveskupa, ako računamo vršljanje po Mutawintji Nacionalnom parku. Da smo išli prema Tibooburri išli bi ravno u srce Australije, ali to ću na nekom idućem putovanju.
Na putu (ne cesti!) prema Mutawintjiju smo nekoliko puta doživjeli fatamorganu i sreli jedan jedini truck na putu sve do Broken Hilla. Ni prvi ni zadnji put.
U Mutawintjiju smo išli pogledati izvorne aboriginske slikarije i do tamo je bilo hoda slabih 30 minuta, ali je pakao stijena i pijeska bio toliki da mi je majica bila totalno slijepljena uz tijelo, mrežu za napasne muhe sam imala prebačenu preko šešira, a svoju pola litre flašicu vode sam pila pomalo s velikom snagom odricanja da je ne iskapim odjednom, ali... to ne radi. Nikad ne znaš što će se dogoditi u ovakvom području.
Ove slikarije znače da se ljudi (ruke) pojavljuju na svetom mjestu (rešetke) na kojem vrač istjeruje demone Yarra palicom (bič) iz opsjednutog čovjeka.
Nice.
Ako niste shavtili što je ovo - to je sitni fini kvarcni pijesak (kvarca ima prilično downunder) dubok barem 10-15 cm. U žaru fotografiranja okoline zagazila sam u njega (ljetnom tenisicom) i iskočila brže nego sam ušla. Bio je toliko užaren i ...vreo, ne vruć, da sam tri fotke radila jedno 5-7 minuta.
Iz Mutawintjija smo krenuli prema nečemu što se zove Living Desert. To je mjesto s dva brda namjenjeno turistima. Na jednom su nastanili prirodni zoo australskih životinja, a na drugome skulpture međunarodnih kipara. Kad kažem "namijenjeno turistima" to znači drastično drukčije od naših pojmova. To znači, da ćeš možda sresti dnevno jedno 100-tinjak ljudi u doba "turističke sezone". Uglavnom je to namijenjeno Japancima. Kao što svi znamo oni imaju godišnji u trajanju od 5 dana, pa dok stignu i vrate se iz Australije, treba im ovakva mjesta gdje u 1 danu na 1 mjestu vide i pustinju i rudnike i sve australske životinje pa onda mogu kući pjevajući da su vidjeli Australiju. :)
Ovo mjesto se zove Sculpture Hill. Skulpture su radili međunarodni kipari i dva su umjetnika aborigina, a ovo je skulptura Badger Batesa, "Nhatji" iliti "Zmija duge".
Ovu je radio Meksikanac, Antonio Nava Tirado, a zove se "Bajo el Sol Jaguar" iliti "Pod jaguarovim suncem".
Skulptura ima 12 i načinjene su 1993.g. i to na samom mjestu, gdje je dovučeno 52 tone piješčanog kamena (sandstone). Radili su ih 6 tjedana isključivo ručnim alatima koje su dobili kao donacije od rudara iz lokalnih rudnika srebra.
Mjesto je nevjerojatno duhovno. Puca pogleda na okolni kraj, u daljini se vidi Broken Hill, a tebi dođe i na onoj vrućini (ali za utjehu stalno puše nekakav vjetar) da sjedneš i meditiraš satima buljeći ni u što.
Preporod totalni. Ne treba ti ništa drugo.
I tako, konačno dođosmo u nešto šminkerskije. U malo mjestašce, Silverton gdje se nalaze omanji filmski studiji, ima jedan hotelčić "Silverton Hotel" i puno prazne pokrajine. Ako ste mislili da smo došli u australsku verziju Hollywooda - prevarili ste se - ovdje su snimani mnogi filmovi, između ostalih kultni Mad Max s Melom Gibsonom. Prepoznajete li područje?
I konačno - civilizacija! Prekrasan mali rudarski grad Broken Hill. Obično su rudarski gradovi zmazani i nikakvi, ali ovaj nije. Tu se vadi srebro i grad je sve samo ne neugledan. Uostalom pogledajte sami i uživajte.
Za kraj pričica o srebru i majstorima u obikovanju te plemenite kovine. 1878. g. je Henry Steiner majstor njemačkog porijekla, za izložbu u Melbourneu oblikovao unikatan i fantastičan ručni rad - srebrno drvo napravljeno s finim detaljima veliko oko 70 cm. U 1979. g. je Silver Tree otkupljen od Gradskog poglavarstva Broken Hilla i sada je centralni eksponat njihove galerije.
Male replike Silver Tree-a mogu se kupiti bilo gdje u lokalnim srebrnarnicama, i tako sada jedna ukrašava moj srebrni lančić.
Fenomenalni "piece of work"!
četvrtak, 06.04.2006.
Put u pustinju
I tako krenuh na put od 3500 km. Puhao je vruć vjetar, sunce je pržilo nemilice, a temperatura se polako penjala. Kada smo prvog dana prolazili kroz Boorowu, jedva sam napravila par fotki od takve nevjerojatne bjeline i UV zračenja da ništa pod milim Bogom nisam vidjela kroz fotoaparat.
Ovako izgleda hotelčić u Boorowi.
Nakon što me je vjetar skoro odneso, odjurila sam u džip, a uz cestu vidjela ovaj znak. Alkoholičarima bi stalo srce!
(za one koji ne razumiju engleski: "Zona nepijenja alkohola - od 27/4/2004 do 27/4/2007 godine!")
Tajna ovog mjesta je - aktualni gradonačelnik kome mandat traje do 27/4/2007 godine. Ja sam zaključila da u tom mjestu ne bih mogla živjeti!
Kada smo došli do Cowre, temperatura je već bila na 40 stupnjeva. Bilo je suludo izlaziti iz klimatiziranog džipa. Štono se kaže nije bilo pasa na cesti, ali možda i zato što je bila Nova Godina. Ipak ovo sam morala slikati.
Ako niste shvatili što je - to je muzej ili izložba starudija odnosno zahrđalih krntija.
Osim samih eksponata, mjesto je super uređeno i zanimljivo, pa ti na kraju dođu zanimljivi i eksponati.
Vrućina nije popuštala, temperatura se penjala, ali jesti se moralo stoga smo sjeli u hladovinu u parku Forbesa, slikovitog gradića. Suh zrak u džipu od klime tražio je malo vode (flaširane dakako), nosnice su bile presuhe (stalno smo kopali nos :)), kontaktne leće sam proklinjala cijeli put, jednom su mi se tako zalijepile za rožnicu (od suhoće naravno) da ih nisam mogla izvaditi dok nisam oči bukvalno umočila u vodu.
Čim smo odnesli pete iz Forbesa, nakon nekoliko sati ovdje su krenuli požari koji su divljali par dana po cijelom području i tko je pratio naše vijesti tih dana to je čuo i vidio, a mene su dočekali grozničavi mailovi od familije u Hrvatskoj jesam li OK i da li sam zbrisala s tog područja na vrijeme. Mi naravno u to vrijeme pojma nismo imali što je iza nas.
Krajem popodneva dospjeli smo i do Parkesa. Nacionalni observatorij nije kajgod: prvo, to je mjesto koje je na Zemlji prvo primilo vijest od Neila Armstronga i Co. da je Apollo 11 sletio na Mjesec 1969. godine.
Drugo, ovdje je sniman (o tome) i poznati australski film The Dish sa Samom Neillom u glavnoj ulozi, kojeg ste prije par tjedana mogli opet pogledati i na našoj TV, ali pod nekim suludim prevodom naslova, nešto u smislu: "Houstonov drugi nešto"....whatever!
I tako dođosmo do mjesta Dubbo od nekih 3500 ljudskih duša, gdje smo mrknuli "turkey & cranberries" sendviče, kavu i još vode ("tankali" smo se na svakoj benzinskoj sa po flašom svaki) u nezaobilaznom MacDonaldsu. I na kraju napravili još tih par kilometara do Western Plainsa na naše ZOOfari nočilište u polu-šatorima uz tanku žičanu ogradu koja nas je dijelia od stotine divljih zvijeri i ostalih životinja.
Prije spavanja nam je vodstvo ZOOfarija preporučilo da ako po noći vidimo kakve životinje da šeću oko šatora - da ne izlazimo i ne otvaramo vrata, nego da lijepo spavamo dalje dok ne svane, a ujutro su već tamo i svi čuvari pa će oni već vidjeti ako neka od životinja nedostaje. Divota. Možete misliti kako sam spavala tu noć.
Uz to je temperatura šišala stabilnih 46 Celzijusa.
Svanulo je krasno, opet pakleno vruće jutro. A ja sam hodala po ZOOfariju kao zoombi. Ujutro su ostale goste čvršćih snova probudili lemuri s pjesmom iz Madagaskara: I want to movin' movin'....
Ponovno smo "hit the road", ali ovaj put sve bliže i bliže pustinji. Prognoza je nasreću najavljivala zahlađenje radi vjetrova s istoka - pičilo je ciglih 38 C.
I tako dođosmo u Cobar, slijedeće mjesto sa oko 3200 ljudskih duša i odradismo zadnji MacDonalds' s ciklom (nacionalna salata) i MacCaffeom. Naime kava po njihovim dinnerima je jednako loša kao i u američkim (fuj) - MacCaffe je bio zakon.
Kao što rekoh outback znači: šikara, divljina, "kontinent" (mi bismo rekli selendra).
U Cobru ima i rudnik željezne rude koje u Australiji ima poprilično da ne kažem puno, pa su limene ploče (one valovite) duuuuuugo duuuugo vremena koristili za krovove kuća. Ali bez izolacije. Što ne bi bilo tako čudno da ne znamo da se lim usije na povišenoj temperaturi, a kamoli ne na preko 40 C.
Ako ste se ikad zapitali zašto su Australci ludi ko puške, eto vam odgovora: "Mačka na vrućem limenom krovu".
Od Cobra nadalje sretali smo sve manje i manje automobila, a uz cestu sve više i više ničega. Posvuda su bili prometni znakovi flooding, što bi značilo područje poplava.
Smijurija. Poplave su tamo svakih 40 godina, a razdoblja suša su i po par godina. Moj frend Australac mi je taj fenomen flooding prometnih znakova objasnio: "Moraju neki znakovi biti na cesti, inače bi svi pozaspali od dosade ničega."
I došlo vrijeme da tugom u srcu napustimo asfalt. Cesta je bila sve gora, prvo makadam, pa nešto između šljunka i pijeska, pa žuta glina, pa opet crveni pijesak. Jedino je vrijeme bilo stabilno: cca. 36 C! Baš je bilo friško.
Moira je prvi od privatnih posjeda, odnosno rancheva ili po aussie: farm ili stock stationa kroz koji smo prolazili. Pravilo je da kada prolazite privatnim posjedima (a oni se protežu javnim putovima i cestama, dakle kada putujete prolazite kroz privatne posjede) da kako nađete rampu, tako je i ostavite: otvorena-otvorena, zatvorena-zatvorena. Naravno ne uzima se ništa, može se kampirati, ali se treba prije javiti vlasnicima i ostaviti za sobom točno kako je bilo kada ste došli. Smeće nosite sa sobom dalje do nekog odlagališta. Vjerujete ili ne, ta se pravila itekako poštuju.
Imanja su u globalu velika cca. 10-20.000 hektara, sve ispod toga je mici mici, prc knedla od grunta.
Yelta je bio drugi station sa stokom i ovcama. Nije ni čudo da imaju toliko hektara imanja kad na njemu nema ničega osim - lokalne benzinske pumpe...
...i naravno hrpe ovaca s Merino vunom. Toplom i mekom...
Kao što vidite vode ima u takozvanim tankovima odnosno bazenima u kojima se skuplja voda. Kad zagusti tu vodu piju i ljudi. Nemojte reć da je ne bi pili.
Lokali bi je. Da je uopće ima dovoljno.
Tank je slikan iz malog pipera, "kućnog vozila", u koji su me ugurali u cik zore oko 8h, pa sam veselo sjedila za vrijeme leta s nogama u "gubecu" tako da sam grickala vlastita koljena. Dakle, vrlo je udoban avijončić. Kako sam slikala - samo nebo zna!
Obilazak Yelte je bio zanimljiv: upoznavanje s oborima za ovce, šišačima i svim i svačim. Nažalost nisam vidjela i samo šišanje ovaca, to su napravili dva tjedna pred mojim dolaskom.
Da i zalazak.
Mmmmmm.....
Moira i Yelta su stock i sheep stationi, a ima ih i samo farming stationa, ali naravno ne u pustinji. Što bi tu od biljaka uzgajali? Biljku zvanu pijesak?
Ipak naišli smo i na nešto vode: Darling River, koja ima širinu kao Sava ali gaz ko dječji bazen, pa shodno toliko i vode.
Ipak Moorabin posjed ima tu sreću da se nalazi uz Darling - barem ima dovljno yabbija, crnih riječnih rakova, finog okusa kao škamp ili jastog.
Na Moorabinu, posjedu od nekih 12.000 hektara živi vesela, žilava bakica od 82 godine potpuno sama i sve radi i uređuje - čak ima i zelenila u vrtu ispred kuće. To je bilo jedino zelenilo koje smo vidjeli danima.
Još samo jedna stanica do treće noći i najdublje koliko ćemo zaći u pustinju, do White Cliffsa, rudnika opala (više o njemu u jednom od prijašnjih postova:)
Wilcannia
Odavde su krenula mjesta sa oko 70-200 stanovnika. Ovo ima oko 70tak i uglavnom su to aborigini.
Veliki dio izgleda jadno i zmazano, ali imaju i svijetlih trenutaka: lokalni shop zdrave, friške hrane (ijak!), mjesni zatvor za oko 30 ljudi (u mjestu od 70 ljudi!) i golf igralište bez ijedne vlati trave. Igraju na pijesku.
Any comment?
srijeda, 05.04.2006.
uf!
Što je ovo? Sad pisati sve Jovo na Novo?
7.4.2006.
Ah, dobro, evo vratila sam sve osim komentara. Sad idemo dalje...
